Vozdra!! Ok
kasnim, znam (Mea Culpa)… Ali to je sve zbog
toga jer je tjedan bil prokleto usporen i nije
bilo, totalno, Bog zna kakvih događanja. Usput
su mi informanti totalno zakazali i još mi k
tome nitko nije stavil nikakvu bubicu u uho. Ma
priznal vam budem onda sve: Nisam cijeli tjedan
imal niti puno posla da me bar to razbudi pa mi
je Praznik rada počel već u ponedjeljak :).
Sav taj
usporeni tempo mi je usporil i metabolizam pa
sad imam problema s probavljanjem sve te silne
klope koju sam natrpal u sebe ovih dana.
Napuhnut sam ko žaba, još samo da sam od one
vrste koja luči halucinogene pa da se mogu svako
malo poliznut…. da vidiš veselja. Bil bi
najpopularniji poštar među kolegama a možda bi
me i koja kolegica diskretno poliznula. Ne bi
nas uopće jebalo kaj ima puno posla i apsolutno
sve račune bi dostavljali sa smiješkom na licu.
LOL. Posao snova… svi bi htjeli stalno biti u
mojoj blizini. Svima bi bil najdraži prijatelj
kojeg ne samo da vole vidjeti u svojoj blizini
nego ga vole i pomazit, poljubit i polizat. A
lizali bi me iz raznih razloga. Neki da zaborave
na četiri kredita koja moraju otplaćivat i
razmišljaju o dizanju petog, neki da barem na
momenat zaborave da žive s punicom i da im žena
svakim danom sve više liči na nju, neki bi me
lizali da ih ne bole leđa od preteških torbi i
paketa na kojima uvijek piše lažna kilaža. Puno
njih bi me lizalo da lakše podnesu dok ih djeca
doma pitaju zašto ne mogu dobiti neku igračku
ili zašto ne mogu na izlet sa ostatkom razreda,
drugi bi me lizali da zaborave da nemaju za kruh
i da na neki način utaže glad. Penzići bi me
lizali da ne razmišljaju o malim penzijama i
kopanja po kontenjerima, da zaborave da su im
uzeli i posljednju trunku dostojanstva. Studenti
bi me lizali da ne misle o tome kak im završetak
faksa ne garantira bolje (i uopće bilo kakvo)
radno mjesto. Policajci bi me lizali da kao
znaju prepoznat simptome dok me neko polizne.
Masa ljudi bi me lizala da zaborave da nisu
dobili plaću već šest mjeseci. Nezaposlena rulja
bi me lizala da zaboravi neugodne mjesece
uzaludnog traženja posla. Lizali bi me i da
zaborave da su im ukrali ili ispod cijene kupili
zemlju za „veće dobro“. Da im nikad neće vratit
nacionalizirano jer se nalazi na atraktivnoj
lokaciji i netko tko ima previše s time stječe
još više. Lizali bi me zbog još koječega ali bi
me većinom lizali da zaborave. Zvali bi me
Zaboravna žaba ili Žaba zaborava. Samo se bojim
da bi mi onda sva ta silna slava lupila u glavu
i da bi se mogel uzoholit i počet naplaćivat
zaborav. Rejting bi mi naglo pal, počeli bi o
meni u novinama loše pisat i počeli bi me lizat
samo ljudi koji imaju para za trošit na takve
stvari. Takvi bi me lizali zato jer je to trendi
i in. Iz čiste obijesti. Radili bi Lizing party
i padali u trans valjajući se po hrpama
novčanica koje bi bacali meni pod krakove samo
da me mogu dotaknut jezikom. Nažalost, takvi bi
me za mjesec-dva zaboravili jer bi se pojavila
svinja koja izaziva neopisiv pojam sreće, sličan
transu, ako joj gurneš srednji prst u šupak.
Zaboravljen od svih bankrotiral bi jako brzo i
zadnja slamka spasa bi mi bilo da prodam svoje
ja i pojavim se na Farmi da se ljudi mogu sprdat
iz mene i vidjet kakvu vrstu jeftine zabave
moram prodavat da preživim.
Na kraju, ni to
ne bi uspjelo i moral bi se vratit u red za grah
(zato jer je besplatan) na Praznik rada. Samo
kaj bi sad bil puno mudriji i stajal bi tam gdi
nema organiziranih političkih govora uz klopu i
predizbornih kampanja jer to zna još više
zagorčat i onak gorki grah. Koji, uzgred rečeno,
više nije ni vojnički. Možda bi srel i neke
iskrene radne ljude koji su me prije lizali da
zaborave i koji bi mi rekli neku toplu riječ. I
uopće se sjetili tko sam ja i da su me prije
lizali. Pozvali bi me na pivo koje bi mi platili
iz samilosti i pitali me jedno tak jednostavno i
logičko pitanje: „Nervozni, pa zašt ne poližeš
sam sebe da i ti zaboraviš?“. I onda bi mi
sinulo!!!!! Polizal bi se par puta jer bi imal
puno toga za zaboravit i potražil svoje stare
prijatelje koji su uvijek bili uz mene i nisu me
nikad lizali jer dok smo bili zajedno nismo
imali kaj zaboravljati. Sjeli bi u goricama uz
vatricu, naboli na šibe malo Podravkinog jegera
(najbolje se speče) i malo špekeca. Stavili kraj
vatre da se lagano „znoji“ i uz malo vina i
dobru zajebanciju zaboravili na sve loše stvari.
Bez lizanja mene. Iskreno bi se nasmijali, neki
i do suza, i napričali o starim dobrim vremenima
i vrištali bi od smijeha zbog viceva koje
pričamo jedni drugima po ko zna koji put.
Stali bi opet
jedan uz drugog dok bi nam trebala pomoć ili
topla riječ, riječ utjehe i ono staro: „Bit će
bolje, samo se drži“. I vjerujte mi. Taj jeger
bi imal najbolji okus na svijetu. Bil bi u tom
trenu najboje gurmansko jelo koje je moje nepce
kušalo. I pored svih kavijara, jastoga, pršuta i
svih svjetskih delikatesa taj jednostavan jeger
bi bil uvijek moja slamka spasa. Moj zaborav. A
nije trendi…..
